Apokalipsa vukova 2. dio

Pad Brooklyna

Suze od bombona

Zrak u Grottu mirisao je na kubanski duhan i Old Spice. Dim je nepomično lebdio iznad ljudi u skupim odijelima, miješajući se s prigušenim razgovorima. Bilo je to utočište u kojem je vrijeme stajalo, dok je vani grad počinjao gubiti razum.

Gotti je pao. Lucchese su pali. Gambino se trese. Tko je sljedeći?

Nico je srastao sa šankom, laktovima zabijenim u drvo koje pamti više krvi nego lokalna hitna. Ispred njega, na komadu izlizanog crnog baršuna, drhtalo je dvanaest ledenih kapi. Čisti dijamanti, hladni i drski, bačeni usred ovog brooklynškog smrada. Nije ih ni okrznuo pogledom. vrhovi prstiju su mu bili oči, prelazili su preko oštrih bridova tražeći pukotinu koju nitko drugi ne vidi.

“Mmmm… lijepo,” šapnuo je Beppe, naginjući se svojom ogromnom sjenom nad šankom.

“Bomboni?”

“Ne, Beppe. Ovo su suze… suze pohlepe,” odgovori Nico uz blagi, gotovo nevidljiv osmijeh.

“Savršene.”

Beppe je trepnuo ne skidajući pogled s blještavila.
Nico, naslonjen na šank promatrao je jedan ‘bombon’.

“Ljudi lažu. Riječ izblijedi čim je izgovorena. Ali dijamant? Dijamant je vječan u svojoj tišini.”

Zavrtio je led u čaši viskija. Godina ‘89. je bila njihova godina. Grad je bio otvoren. Luka je hranila njihove ambicije svakim novim brodom, a zakon je bio samo loša preporuka.

Vrata su se tresnula, unoseći kišu i vlagu. Tony je upao unutra, otresajući vodu s kožnog kaputa poput psa. Zaustavio se tri koraka od šanka. Pogled mu se zalijepio za crnu vrećicu u koju je Nico upravo gurao “bombone”.

“Jel’ to to?” izbacio je Tony.

Nico je povukao dim, ispuhavši ga ravno prema njemu.

“Što to, Tony?”

Tony je prišao bliže. Više nije bilo sjaja u njegovim očima samo tiha, matematička procjena.

„Cijeli grad traži kamenje, a on u vrećici od dva centa,“ reče Tony, kao da komentira vremensku prognozu.

„Zanimljivo… A ostatak?“

Nico ga presiječe očima. Tony nesvjesno ustuknu.

“Neke stvari ne treba požurivati, Tony. Dijamanti su poput vina. Moraju odležati u mraku.”

“Zaboravi što si vidio.”

Pratio je pokret ruke, nesvjesno, zaštitnički dodir kojim je Nico prelazio preko ruba šanka svaki put kad bi sjeo.

„Oltar,” promrmlja Tony, više za sebe.

„Svi misle da je trezor negdje u zidu, iza slike ili u nekom podrumu u Queensu. Ali ti… ti ga držiš tamo gdje svi naslanjaju laktove. Tu je, zar ne? U šanku. Cijelo vrijeme nam je pod rukama.“

Nico je gurnuo baršunastu vrećicu u džep. Tonyjeve oči su i dalje pratile pokret.

“Što si blenuo?” presiječe Nico.

“Makni taj sjaj iz očiju, Tony. Izgledaš kao balavac u slastičarnici.”

Promjene prolaze pored tebe

Nico je gurnuo vrata Grotta. Hladan zrak je nosio miris kiše pomiješan s uljem na cesti. Asfalt se sjajio pod svjetlima. Bio je crn i mokar. Osjećao se pritisak.

S druge strane ulice, mesar je spuštao metalnu roletu. Tresak o pločnik odjeknuo je praznom ulicom. Čim je ugledao Nicu, čovjek se ukočio, skinuo je kapu i kratko kimnuo. Nico je prošao bez riječi ne usporavajući.

Na rubu pločnika stajao je crni Cadillac. Iz otvorenih prozora dopirala je glazba. Sinatra je nadglasavao kišu. Brzi je klimnuo glavom, a Nico mu je uzvratio tek pokretom obrva.

Na uglu je klinac na skateboardu projurio je centimetar od Nicovih cipela. Nije se okrenuo, niti usporio. Nestao je u mraku uz oštar zvuk struganja plastike o mokri beton. Nico je zastao i pratio ga očima dok mrak nije progutao zvuk kotača. Taj klinac nije znao tko je on.

Brzi je stajao naslonjen na haubu i mahao rukama prema žutom taksiju.

„Nico!” povikao je. “Ovaj misli da je žuta traka njegova.”

Taksist je, vidjevši Nicu, naglo ubacio u brzinu i nestao iza ugla. „Vicenzo, uđi u auto,” reče Nico otvarajući vrata.

„Gubiš vrijeme na te ljude.”

„Grad se promijenio,” promrmlja Brzi, sjedajući za volan.

„Previše novih lica. Sama gamad.”

„Vozi,” procijedi Nico, sjedajući na stražnje sjedalo.

Zvuk zatvaranja vrata odjeknuo je ulicom.

„Sonny neka čeka,” reče Nico.

„Vozi polako. Želim vidjeti ulice.”

Cadillac je kliznuo niz cestu. Nico je bez riječi zurio u mokro staklo. Brooklyn je prolazio pored njega.

Bio je neprepoznatljiv.

Šalica tišine

Cadillac se zaustavio ispred ‘Caffeterije’. Brzi je ostao za volanom. Brisači su ravnomjerno gurali kišu sa stakla. Nico je ušao.

Zvono iznad vrata kratko je zazvonilo. Sonny ‘The Pipe’ sjedio je u stražnjem separeu. Ispred njega, šalica s crnom kavom. Žličica je bila poravnata s rubom stola, a sako u kojem je bio odjeven bez ijednog nabora. Sonny sklopi novine i kratko kimne.

„Nico,“ prozbori kratko.

Nico je sjeo nasuprot.

„Sonny,“ odgovori Nico.

„Čuo sam nešto,“ doda Sonny, naginjući se naprijed.

„Mladi tužitelj Vane. Priča se da previše vremena provodi s onim klincem, Steveom. Onim čiji otac gubi velike novce na dokovima jer mu sindikati drže beton blokiranim. Kažu da Vane traži način kako otključati luku.“

„Neka pokuša,” hladno dobaci Nico. „Novac je na sigurnom.”

Sonny se približi.

„ Do kada? Svijet se ubrzao. Novac se više ne nosi u torbama, Nico.“

„Nego?“

„Žicama,” Sonny je gurnuo sivu fasciklu preko stola. Nije strugala. Kliznula je.

Nico nije ni pogledao fascikl. Zadržao je oči na Sonnyjevim rukama. Bile su previše čiste za čovjeka s ulice.

„Žice se režu, Sonny.“

„Ne ove.“ Sonny glas mu je strugao po stolu.

„Kupuju servere. Vlasništva idu preko ekrana. Nema otisaka. Nema svjedoka. Čisto da čišće ne može biti.“

Nico je naslonio podlaktice na stol, pritišćući drvo.

„To je bankarstvo. Ja nisam bankar.“

„Ovo je budućnost. Tko ne uđe sada, ostat će na ulici,“ reče Sonny pokazujući rukama na fascikl.

„Ulica je moja.”

Sonny je uzeo šalicu. Laganim kružnim pokretima vrtio je tamnu tekućinu u šalici. Otpio je gutljaj. Tišina je trajala.

„Ulica će postati tuđa,“ rekao je Sonny.

Nico je vrhom prsta gurnuo fascikl natrag.

„Zadrži svoje žice. Ja vjerujem u ono što mogu držati u ruci. I u ljude koje mogu pogledati u oči.“

Sonnyjeve oči skrenule su prema izlogu. Kroz kišu, preko ceste, približavala se silueta u baloneru. Sonny je spustio šalicu. Točno na sredinu tanjurića. Uzeo je novine sa sjedala.

„Onda gledaj,“ rekao je Sonny, ustajući.

„Dolazi netko tko te želi pogledati u oči.”

Krenuo je prema stražnjim vratima.

„Ne zanima me što drot ima reći.“

Nico je ostao sjediti s osmijehom.

„Zaboravio si fascikl.”

„Zadrži ga. Trebat će ti.”

Šah u “CAFFETERIJI”

Stražnja vrata zalogajnice još su se zatvarala za Sonnyjem. Njegova stolica bila je odgurnuta, a kava u šalici se još vrtjela. Na prednja vrata ušao je O’Brian. Voda mu se cijedila s ruba balonera. Stresao je kišu, prišao stolu i sjeo nasuprot Nice. Bez pitanja.

„Sonny uvijek ode prije nego što dođem,“ rekao je O’Brian.

Nico je odvojio šalicu od tanjurića.

„Ima nos za loše društvo.“

O’Brian se nasmijao. Kratko i suho.

„Ili za policiju.”

Konobar je prišao i spustio espresso ispred detektiva, odmah se povukavši i izbjegavajući kontakt očima. O’Brian je obuhvatio šalicu promrzlim prstima, zureći u crnu tekućinu.

„Znaš što volim kod tebe, Nico? Nikad ne žuriš,“ reče prislanjajući šalicu na usne.

„Žurba je za ljude koji nemaju plan,“ reče Nico.

O’Brian je spustio šalicu. Dodirnuvši porculanom tanjurić, zvuk presiječe tišinu.

„A dijamanti?“

Nico je podigao bradu. Njihovi pogledi su se sreli. Nije trepnuo.

„Što s njima?“

O’Brian se naslonio. Kapljica kiše s rukava pala je na stol.

„Zanimljiva roba. Mala. Tvrda. Lako se sakrije.“

Bez riječi su se gledali u oči.

Automobil je vani siktavo prošao kroz lokvu. Na taksiju parkiranom preko puta brisači su škripali po staklu.

„I lako nestane,” dodao je Nico.

O’Brian je jedva primjetno spustio bradu.

„Ali ne zauvijek, Nico.“ O’Brian se nasloni i prekriži ruke.

„Dolaze nove igračke.“

„Kažu, skoro da ti čuju misli u glavi.“

Nico je odgurnuo svoju šalicu.

„Tražiš nešto konkretno, detektive?“

„Tražim čovjeka koji misli da je pametniji od vremena.“

„Sateliti također traže… jesu li našli nešto?”

„Budi siguran, Nico… naći ćemo,“ O’Brian se nagnuo bliže preko stola. Njegova sjena pala je na Nicove ruke.

„DNK!“

Nico pruži ruku i uze posljednju kocku šećera s metalnog pladnja. Palcem ju je pritisnu uz o kažiprst.

„Jednog već imam,“ nastavi O’Brian

„Onda imaš sreće.“

O’Brian se osovio na noge. Navukao je baloner i zakopčao ga do grla.

„Još ne.“

Krenuo je prema izlazu. Ruka mu je stisnula kvaku kad je zastao. Nije se okrenuo, već je zabacio glavu preko ramena.

„Znaš u čemu je zajeb s dijamantima, Nico?“

Nico je šutio.

„Ne gore. Ne trunu. Samo čekaju.“

O’Brian se još jednom osvrnuo.

„A ja imam vremena.”

Vrata su se zatvorila. Zvono je ponovo zveckalo. Nico je ostao sam.

„Još jedan.”

Kocka šećera pod njegovim prstima je pukla uz suhi zvuk.

Vozi me kući

Nico je zakoračio na kišu, sklanjajući se od mlaza koji je udarao s oluka. Mrak je progutao O’Briana već kod prvog ugla. Brzi je stajao u staklenoj telefonskoj govornici pokraj Cadillaca. Slušalica mu je bila pritisnuta uz uho. Pričao je brzo, mašući slobodnom rukom. Kada je ugledao Nicu, naglo je prekinuo razgovor. Metalna slušalica zveknula je o telefonski aparat.

Ušli su u automobil. Brzi je okrenuo ključ, motor je upalio iz prve, a iz rešetki je udarilo teško, suho zujanje grijanja.

„Vidio sam ga,” rekao je Brzi. Oči su mu bježale u retrovizor. „O’Briana.”

Nico je šutio.

„Nico, taj tip ne odustaje. Puše nam za vratom.”

Brzi je stisnuo volan tako snažno da su mu se prsti urezali.

„Ako Irac krene gristi...“

Nico je okrenuo glavu prema njemu.

„Vicenzo...“ Namignuo je.

„O’Brian laje. Ne grize.“

Brzi je odmahnuo glavom.

„Laje? Ma kakvi laje! Škljoca zubima za našom guzicom, govno jedno.”

Nico se nasmiješio i odmahnuo glavom. Brzi ga je zbunjeno pogledao, a onda se i sam nesigurno nasmijao. Napetost je iscurila iz kabine automobila, zajedno sa smijehom.

„Vozi me kući, Vicenzo,“ rekao je Nico.

Cadillac je klizao kroz mokre ulice Brooklyna. Gume su šuštale po asfaltu. Zaustavili su se ispred kuće od tamne cigle. Na katu je gorjelo toplo, žuto svjetlo. Angelina. Nico je otvorio vrata. Hladan zrak je ponovno ušao u automobil.

„Laku noć, Vicenzo. Pozdravi Mariju.”

Vrata su se zatvorila uz tup udarac.

Doručak i prst u hodniku

Jutro u domu Morettijevih imalo je svoj ritam. Miris svježe pečenog kruha i jake talijanske kave ispunjavao je kuhinju. Prozori su bili zamagljeni od pare iz lonaca u kojima je Mama tišini pripremala umak. Angelina je sjedila nasuprot njega, mirna i lijepa. Pomagala je djeci oko doručka povremeno bacajući pogled na Nicu. On je sjedio nepomično i gledao u novine.

Nije čitao.

„Gdje je Paulina?“ upita Nico, ne skidajući pogled s novina.

Angelina je na trenutak zastala sa žlicom u zraku, pa je spustila. „Spava još. Došla je kući tek pred zoru.“ Nico je stisnuo zube. „Opet?“

„Opet?“

„Znaš kakva je, Nico,“ umiješa se majka od štednjaka, ne okrećući se.

„Mlada je. Želi vidjeti svijet izvan ovih zidova.“

„Svijet izvan ovih zidova nije onakav kakvim ga ona zamišlja,” uzvrati Nico.

Zario je pogled u hodnik koji je vodio prema spavaćim sobama. Tišina koja je dolazila iz hodnika od tamo počela ga je iritirati.

„Trebat ću porazgovarati s njom,” zaključi Nico, vraćajući se kavi.

„Kasno hodanje Brooklynom više nije samo mladost, to je opasnost koju ona ne razumije.“

Angelina ga je gledala šutke u čovjeka koji pokušava zaustaviti plimu dlanovima.

Paulina se pojavila na pragu kuhinje kao stranac u vlastitom domu. Kosa joj je bila raščupana, a oči natečene od premalo sna. Prošla je pored Nice i posegnula za šalicom.

Nico je sklopio novine. Stisne oči i duboko udahne. Miris prošle noći koji je dopirao od nje se miješao s majčinim umakom.

„Dobro jutro, Paulina,“ reče Nico.

„Mhmm,“ promrmlja ona ne okrećući se.

„Angelina kaže da si došla pred zoru. Brooklyn noću više nije mjesto za tvoje šetnje,“ nastavi Nico, pokušavajući zadržati smirenost.

Paulina se naglo okrenula. Stisnula oči I gledala ga s minimumom poštovanja koji je čuvala samo za trenutke kad joj treba novac.

„Brooklyn je moj koliko i tvoj, Nico. Ne možeš kupiti cijeli grad i zaključati ga u sef,” odbrusi, i ostavi šalicu na stolu.

„Idem van.”

Nico ustane. Stolac je zaškripao po podu. Paulina ga nije ni pogledala. Već je bila u hodniku.

„Beppe!“ poviknu Nico.

Iz susjedne prostorije stvorio se Beppe. Ogromna figura zauzela je okvir vrata, a kut usana bio mu je umazan crvenom marmeladom. Mama je odmah prišla s krpom i počela mu brisati lice kao djetetu. Beppe je stajao nepomično, trepćući, dok mu je ona popravljala ovratnik.

„Kad ona ide van, ti ideš s njom,“ zapovjedi Nico, ne skidajući pogled s Paulininih leđa.

Paulina je pokazala srednji prst.

Brzi se stvorio na vratima s ključevima u ruci. Osjetio je težinu u zraku.

„Nico, moramo krenuti.“

Nico je duboko udahnuo. Pogledao je majku koja je i dalje čistila Beppea, zatim Angelinu koja je šutke skupljala tanjure, i na kraju Paulinu koja je već bila kod izlaznih vrata.

„Idemo.“ odsjekao je Nico.

„…Beppe!“

Obiteljski doručak je bio gotov. Sada su na redu dokovi.